ponedjeljak, 01.10.2012.
AAAAjme, jesan li nezahvalna?
Pozor svim mamama tamo negdje, ovo je vapaj u pomoć,( vrlo tihi vapaj jer moja 1 1/2godišnja beba napokon spava). Osijećam se tako grozno i promašeno; vaši blogovi su famozni i prepuni lijepih uspomena i putovanja. Moram iskreno prizati da se kao mama ponekad osijećam kao totalni neuspjeh. Ovo dijete je toliko željeno i toliko dugo očekivano, toliki pregledi i loše liječničke prognoze, bila sam do Pakla i nazad. Ne, zbilja do samog ruba i onda kada sam opet stala na noge-došla je ona, savršena i prekrasna. Obožavam je ali ponekad imam osijećaj da sve radim krivo. Eto, nekidan, kada me je prijatelj sreo na ulici momentalno je rekao: "Ajme, srićo, šta je bilo? Daj, sjedi sa mnom, popij kavu, smiri se malo." Ja sam zapravo samo željela otići u šumu i vrištati. Da vam i ne prepričavam detalje tog jutra, no ukratko: -dignem se ono, zorom, da sredim kuću ranije (jer kao ja danas imam plan, ha ha) , muž mora izaći ali moram i ja, a i pas nije bio vani. Spremiti se, ma što govorim, umiti se je nemoguća misija , zgnječena jabuka po (do maloprije) čistom podu, ona (obučena za vani) zamrljana od glave do pete, a pas više ne može čekati i...užas! Ona pod jednom rukom a krpa u drugoj...sad bi se zapravo i smijala..Ne znam, bilo bi ludilo da objavim naše fotografije obiteljskih trenutaka...Započinjem taj posao koji sam oduvijek željela. Slikanje je sve što sam oduvijek željela, što zapravo jesam, i sada sam na poticaj mog dragog započela taj posao u nekom sličnom mediju, no tako je teško. U mojoj okolini su sami muškarci u tom poslu, a tu je još i beba. Ne znam dali sama stavljam te ciljeve pred sebe, no kamo bih i išla ako ne naprijed? Ne znam da li ja griješim u nečemu; ona je prva uvijek i zavijek, bez pogovora, no na kraju dana opet netko nije zadovoljan i treba još, a ja, kada malenu stavim spavati, i sve je na svom mijestu , dok lagano mi glava pada od umora čujem kroz san glas svoga muža kako govori: " Pa zašto sad ne crtaš?"
- 15:11 -
utorak, 18.09.2012.
Ma tko je ovdje lud?
O.K., mislim činjenica je, pa i znanstvenici kažu, kako žene imaju više ono "multitask" tip mozga za razliku od muškaraca. Tko bi i porekao? Jer koji je to tip čuo neko pitanje dok je gledao televiziju/utakmicu/igrao igricu?Ali zašto? Oh,Bože zašto?! Nekada, kada dođu oni dani, kada kao da ti se čitav svijet srušio na ramena, kada ne znaš od kuda krenuti, jer em što imaš one svakodnevne obaveze, em što pokrećeš novi posao, pa onda i one zbilja ozbiljne stvari; ti sa milijun pitanja i nepoznanica a on, on se tako ležerno zavali i baci na Nintendo. Mrtvo -hladno, i gotovo , on je isključen, i više ne čuje. Možda u nekoj finalnoj crti oni svi traže neku drugi mamu da brine njihove brige, ne znam, ali ne bih voljela vjerovati da je sve baš tako, jer zbilja imam cool muža, s kojim sam prošla puno toga, ali opet, s druge strane ta muška ležernost me je oduvijek fascinirala, a sada je nešto na čemu im ponekada i zavidim. Zbilja bih ponekada voljela da mogu mirno ostaviti sve po strani i pustiti se, ne opustiti nego baš pustiti. Ne znam da li je to nama ženama zadano po prirodi, brinuti se o svemu, ono još od kada smo bili djeca i igrali se doktorica i pekarica, ili nam je nametnuto društvenim ulogama, ali ponekad je dobro prihvatiti ruku drage osobe, sjesti na motor ne pitajući :"kuda?". Samo se odvesti u daljinu, puštajući da ti vjetar briše i suze i sva pitanja, jer ionako tko zna što će donijeti sutra.
Oznake: život
- 17:51 -
četvrtak, 06.09.2012.
komentiraj ovo
Ne, ja svojoj majci nisam pala s Marsa, ne, i ne, ne mogu biti zadovoljna sa ženama koje vole biti malo"glupe" zbog svojih muškaraca. Kakav to muškarac želi glupu ženu pokraj sebe?! Jaaako sam ljuta, kako i ne bih bila? Pokraj sebe vidim ženu koja bi trebala znati što je to život , a ona čini sve da zadovovlji nekog"tipa", loosera. A meni je tuga, jer ne mogu vjerovati da ona ne zna, da ona ne vidi, ona u svojim 40-ima joiš uvijek traži potvrdu, zanimljivo; eto kao i djevojka Blood Red Moon( u Dalmaciji TO znaći bura), i dalje ona traga za istim...
- 17:42 -
srijeda, 05.09.2012.
Sunce kao žuta rapsodija, u mom srcu depresija
Čitava jesna nova generacija života prolazi pokraj mog prozora kao pored starog vinograda, dok ja još mogu samo pokazivati zube odrazu u ugledalu. Gore, visoko, u Tornju Samokažnjavanja, visoko iznad zlatnih oblaka, ja jesam, na mučeničkom stolu svog Inkvizitora; okreće glavu, u strahu da u odsjaju njegova oka ne prepoznam svu sličnost naših života, u pokušaju da se distancira, on nastavkja i oštri svoju britvu. Boji se -znam, prepoznajem. Strah ga je jer zna, jer vidi, i danas po prvi put shvaćamo svoju ovisnost jedno o drugom
- 13:18 -
ponedjeljak, 03.09.2012.
in between
Ovo su zapisi najmlađe od dijece svojih roditelja, odlične učenice, vrlo dobre supruge te (bivše) ovisnice
-Skidanje-
...biti "čist", ne konzumirati, ne ovisiti, prvih dana sve je osim čisto; zapravo je ljepljivo, zaudara, tvoje osobno čudovište izvija se u tebi, vrišti dok ga tijelo pokušava izbaciti van, odrezati taj maligni dio tebe, dok se ono prito čvrsto drži za tvoje živce, bubrege, čupajući ti kičmu, mišiće, mijenja tvoju svijest. taj tvrdoglavi podstanar raznim objašnjenjima ignorira odluku o deložaciji, neprestano produljujući otkazni rok, a ti u besanim noćima pitaš se tko je tu zapravo podstanar, tko u čijoj kući živi, tko je u ovoj situaciji neljubazni domaćin a tko nepoželjni gost.
Ne znam da li su mi teža jutra, dok se mučninom u želucu tražim razlog da ustanem, ili noći u kojima farovi automobila u prolazu kroz prozor moje sobe ispisuju pomaknuti igrokaz svijetla i sjene, pričajući priče bez junaka, epove o djevojkama koje nikad nisu bile princeze niti njihovi životi započinju u nekom udaljenom kraljevstvu; ne, u mom igrokazu stanuju eterična čudovišta, zmajevi Krivnje, demonbi Straha, jahači Vojske Prošlih Dana. Njihova lica me prate, iscrpni igrokaz sliva se niz zidove moje sobe dok ga ne izbrišu zrake novog dana, i tada ja započinjem svoj ples, novu bitku u ratu protiv same sebe, balansirajući između onoga što želim biti, onoga što drugi žele da budem i onoga što zapravo jesam.
- 15:52 -
